Nikola I Petrović Njegoš (Njeguši, 7/19. oktobar 1841 — Antib, 2. mart 1921.) bio je knjaz Crne Gore u periodu 1860—1910. i kralj u periodu 1910—1918.
Naslijedio je na crnogorskom prijestolu svog strica, knjaza Danila. Za vrijeme njegove vladavine Crna Gora je Berlinskim sporazumom 13. jula 1878, poslije Crnogorsko-turskog rata, dobila međunarodno priznanje i znatno teritorijalno proširenje. Dalja teritorijalna proširenja Crne Gore uslijedila su nakon balkanskih ratova (1912—1913).
Nikola I je reformisao državnu upravu, ustanovio Ministarski savjet, osavremenio vojsku, Opštim imovinskim zakonikom udario temelj pravnom sistemu i otvorio vrata stranim investicijama. Godine 1905. je Nikola I oktroisao Ustav Кnjaževine Crne Gore nakon čega je i sazvana Narodna skupština.
U Prvom svjetskom ratu je objavio rat Austrougarskoj. Кraljevina Crna Gora je pružila otpor austrougarskoj invaziji, ali je morala kapitulirati januara 1916.
Кralj Nikola se sa Vladom i Dvorom sklonio u Francusku, u egzil iz kojeg se nikada nije vratio. Poslije završetka rata zbačen je sa vlasti na Podgoričkoj skupštini. Uprkos vojnim (Božićna pobuna i crnogorski komiti koji je potrajao do 1929. godine) i pokušajima crnogorske diplomatije na Pariskoj konferenciji, Crna Gora nije uspjela povratiti svoj međunarodno-pravni suverenitet izgubljen krajem 1918.
Кralj Nikola I je umro izolovan u emigraciji, a sahranjen je u ruskoj crkvi u Sanremu, Italija. Njegovi posmrtni ostaci i ostaci njegove supruge kraljice Milene Petrović Njegoš su 1989, uz najviše državne počasti, vraćeni i sahranjeni na Cetinju, u Dvorskoj crkvi na Ćipuru.
Кralj Nikola I se bavio i književnošću. Najpoznatiji radovi su mu pjesma Onamo, "namo! i drama Balkanska carica.